XS
SM
MD
LG
28.01.2017 Dragan Pejić

Liderstvo u sportu: Trener lider mora da ima harizmu

Uzrok neuspeha mnogih naših sportskih klubova  je previše menadžmenta, a premalo liderstva.  Jer, menadžeri obavljaju stvari na pravi način, a lideri rade prave stvari. Liderstvo se bavi efektivnošću, a menadžment efikasnošću. Lideri su ljudi koji  kreiraju nove ideje, politike i metodologije.

’’Mernadžer’’ može biti napisano na Vašoj podsetnici/vizitkarti, ali liderstvo se pojavljuje u glavama ostalih onog trenutka kada odluče da Vas slede. Menadžer traje od 9 do 17 h, a liderstvo sedam dana u nedelji, 24 sata dnevno. Menadžeri upravljaju poslom, lideri vode u životu. Menadžer je funkcija. Liderstvo je stav!

Foto: pixabay.com

Cogito ergo sum

Liderstvo, kao fenomen o kome se sve više razmišlja, govori i piše, postao je bitan i nezaobilazan činilac svih uspešnih sportskih klubova. Nova generacija lidera suočava se sa izazovom stvaranja i funkcionisanja klubova u kojima će svaka osoba moći da razvija sve svoje potencijale, kao i da se oseća vrednim, korisnim i bitnim delom kluba. Za to je potrebnoa, pre svega, vizija čiji je inicijator lider, a koju će zajednički doneti i prihvatiti svi zaposleni, a potom sa punom posvećenošću pristupiti njenoj realizaciji.

Svako vreme imalo je svoj ''tip'' lidera, prikladan uslovima i ambijentu. Poslednje  decenije minulog veka pripadale su liderima  ''starog kova'', koji su upravljali kompanijama  u periodu izrazite industrijalizacije, koji je karakterisala velika birokratizacija i izraženi hijerarhijski odnosi. U takvom ambijentu, ljudi na čelu kompanija su svojom snagom i autoritetom, naravno potpomognuti ideologijom stranke na vlasti – a to je kod nas bilo jednoumlje Saveza komunista - naglašenim naredbodavnim stilom i snažnom kontrolom mogli da nametnu svoju viziju drugima, koju bi zatim zaposleni bespogovorno sprovodili u delo.  I ne samo kod nas, mnoge velike svetske kompanije su stvorile svoje ime, pozicije i bogatstvo zahvaljujući upravo uspešnom funkcionisanju koncepta po kojem je lider glava, a organizacija telo.

Mnoge organizacije su i danas ustrojene po principu ''piramide'' i precizno utvrđenih hijerarhijskih odnosa. Na vrhu piramide nalazi se predsednik ili generalni direktor, a na njenom dnu – zaposleni ljudi koji proizvode ili pak prodaju proizvode ili usluge. U ovakvoj, ''klasičnoj'', autoritarnoj piramidi ljudi rade za osobu koja se hijerarhijski nalazi na višoj stepenici i kojoj odgovaraju za svoj rad. Kupci, potrošači, krajnji korisnici su u drugom planu. I naravno, kako u kompanijama tako i sportskim klubovima. Šta više – možda u njimai više, jer su, po diktatu političke moći, i u njima glavnu reč vodili ljudi iz politike, ma kako i koliko bili (ne)pismeni i neobrazovani za sve, pa i sport!

Novo vreme i novi uslovi zahtevaju i novi tip lidera. Čuveni američki konsultant Ken Blanchard, ponudio je potpuno novu filozofiju liderstva i menadžmenta, koju su sa oduševljenjem prihvatili mnogi autentični lideri u svetu, ponajpre u engleskom fudbalu, kolevci fudbala na planeti uopšte. Blanchard je postavio novi koncept ''obrnute piramide'', na čijem dnu se nalazi lider i neposredno iznad njega top menadžment. Na vrhu ovakve piramide nalaze se izvršioci, ljudi koji su u kontaktu sa kupcima, korisnicima usluga, gledaocima... 

U odnosu na klasičnu piramidu, ogromna razlika je u odgovornosti – jer uloge su se promenile. Izvršioci postaju neposredno odgovorni  kupcima, lider svom top menadžmentu, a novi, osnovni zadatak lidera i menadžmenta je da pomognu svojim neposredno podređenim da postignu svoje ciljeve.

Dakle, i na primer, Vučelić  danas može da bude bog i batina u Partizanu, čak i da uz pomoć Vučića, SNS, Udovičića... ili koga već, i da plati kaznu UEFI novcem  za koji svi znamo da ga  Klub nema, ali ako  Nikolić ne bude istinski   lider i  na terenu sa igračima ne napravi rezultat – džabe je krečio!

Ko  i kakvi  su lideri

Postavlja se pitanje zbog čega pojedini menadžeri u svojim nastojanjima uspeju, a drugi ne, zbog čega neki evidentno kvalifikovani menadžeri u novim uslovima ne ostvare očekivane rezultate? Eksperti veruju da odgovor  ne leži u intelektualnoj sposobnosti ili znanju kojim menadžer raspolaže, već u njegovim liderskim osobinama. ''Guru'' modernog menadžmenta, prof. Peter Drucker, prema sopstvenim rečima, za vreme svoje duge profesionalne karijere upoznao je mnogo uspešnih lidera: ''Svi su se oni međusobno razlikovali. Neki od njih nisu ulazili u svoje kancelarije, dok su drugi iz nje često izlazili. Neki su bili izuzetno prijatni /mada ne mnogi/, dok su drugi bili kruti i nepristupačni. Jedni su bili brzi i impulsivni, dok je drugima bila neophodna večnost i puno razmišljanja dok ne donesu odluku. Neki su odmah pričali o svojoj porodici, drugi nisu pominjali ništa drugo sem konkretnog posla. Neki su bili odlični slušaoci, ali bilo je i onih koji su pratili samo svoj instinkt. Sve to potvrđuje da ne postoji autentični liderski stil. Ipak, svi su oni imali jednu zajedničku ličnu karakteristiku – a to je da su imali malo ili nimalo ''harizme''. Oni nisu bili ''rođeni'' lideri, već su zahvaljujući uspešnom i promišljenom radu postali lideri.''

Ipak svi su oni znali 4 jednostavne stvari:

  1. Lider može biti samo onaj koji ima sledbenike.
  2. Uspešni lideri nisu oni koje ljude vole ili gledaju sa divljenjem. Uspešni su oni čiji sledbenici rade prave stvari. Liderstvo ne čini popularnost, već rezultati.
  3. Svaki korak lidera se pažljivo prati. Zbog toga oni moraju da budu primer drugima.
  4. Liderstvo ne čini položaj, titula, privilegija ili novac. Liderstvo je pre svega odgovornost i rezultat.

          Bez obzira na razlike u karakteru, stilu rukovođenja, sposobnostima i interesima, svi lideri  se ponašaju na sličan način:

  1. Ne počinju pitanjem: ''Šta ja želim?'', već  pitanjem: ''Šta treba da se uradi?''
  2.  Sledeće pitanje je: ''Šta je to važno što ja treba da uradim'?, u čemu će se najbolje odslikati moja snaga i uspešnost?''
  3.  Stalno  se pitaju: ''Šta su misija, vizija i ciljevi kluba, šta je to što ga čini uspešnim?''
  4.  Veoma  uvažavaju različitost ljudi, i nikako oko sebe ne okupljaju ljude slične sebi. Skoro nikada ne razmišljaju o tome da li im se neka osoba dopada ili ne, ali su  posebno određeni i netolerantni kada  se postavi pitanje kvaliteta rada, standarda ili vrednosti koje ljudi imaju.
  5. Ne plaše se kvaliteta ili snage svojih kolega – čak  ih glorifikuju. Divan primer je Dale Carnegie, koji je  želeo da na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji: ''Ovde počiva čovek koji je u svom poslu okupljao ljude bolje od sebe.''
  6. Nastoje   da uvek kada se pogledaju u ogledalo, budu mirne savesti. Na taj način  se brane od najvećeg iskušenja – da umesto pravih rade popularne stvari, ili pak da preduzimaju aktivnosti koje su nekorektne ili zlonamerne.
  7.  Konačno, svi ovi  i ovakvi uspešni liderio nisu bili ''propovednici''. Bili su ljudi od akcije, pre svega dobri  ljudi i rezultatima ostvareni radnici.

 

Foto: pixabay.com

Lider i menadžer se razlikuju po izvoru moći koju imaju. Dok menadžer ima moć na osnovu formalno definisane uloge u hijerarhijskoj strukturi, dotle lider ima moć na osnovu svoje sposobnosti da mobiliše pažnju svojih sledbenika i artikuliše pažnju svojih sledbenika i artikuliše značenje sveta oko njih na način koji im je prihvatljiv, kao i da definiše  efikasno kolektivnu akciju koju će  sledbenici      dobrovoljno prihvatiti.

Škola liderstva definiše lidere kao osobe koje utvrđuju atraktivne ciljeve i imaju sposobnost da privuku sledbenike. Oni moraju da ulivaju poverenje i budu  respektovani, s jedne strane, a sa druge  mora postojati dvostruka komunikacija između lidera i sledbenika u ostvarivanju zajedničkih ciljeva.

Svako ko pretenduje da bude u ulozi lidera    mora razviti određene kvalitete i atribute. Ljudi    nose kvalitete u sebi, dok su atributi    veštine i znanja koja se stiču, pri čemu atributi neophodni za liderstvo po značaju nadmašuju potrebne kvalitete. Lideri moraju posedovati sledeće karakteristike:

  1. Uživati poverenje,
  2. Biti pošteni, jer pravičnost i poverenje idu ruku pod ruku,
  3. Ne smeju biti arogantni i egocentrični,
  4. Lideri moraju da osluškuju šta drugi kažu, a ne samo da govore i naređuju,
  5. Ne smeju imati predrasude i moraju biti rasterećeni sujete, saradnici moraju imati slobodu da iznesu svoje stavove o performansama kluba i mogućmnostima unapređenja,
  6. Moraju imati inicijatiivu: inventivnost je jedan od najvažnijih atributa svakog lidera, može se naučiti primenjujući sledeće pravilo: razmisli, procenii i deluj.

 

            Komunikacijski principi   lidera

            Najpre,  opšte je poznata istina da nema lidera bez sledbenika! Da biste postali lider, ma u kako malom klubu radite,   vrlo je važno da obezbedite podršku ljudi sa kojima sarađujete! To se, naravno, ne postiže laskanjem, a još manje ubeđivanjem drugih kako ste uvek i bez razlike u pravu, već upravo suprotno, otvorenošću  i sposobnošću da priznate da ste pogrešili!

          Uprkos tome što smo i mimo literature da svet u kojem živimo možda i nije najbolji od svih mogućih svetova, te da je Hobsovo načelo o ratu svih protiv svih, na žalost, postalo univerzalno sredstvo komunikacije, ljudi od integriteta,   a posebno oni koje krasi profesionalno i lično samopouzdanje, otvorena komunikacija i spremnost da  u drugima       ne vide samo takmace, sasvim prirodno će znati da svoje kolege pohvale za dobro obavljanje posla ili za neko kreativno rešenje.  Odati iskreno priznanje tuđem postignuću najbolji je pokazatelj da vam je prvi interes zajednički projekat, a ne lično napredovanje!

Suštinska razlika između menadžera i lidera sastoji se u nesumnjivoj sposobnosti ovog drugog da komunicira na pravi način. Osim leporečivosti, jasne vizije ciljeva i strpljenja sa kojim se obraća svome timu, pravi lider sigurno zna, a da ga to niko nije učio, da ništa nije toliko jednostavno da ne može biti pogrešno shvaćeno!

Zato je rođeni lider, ili onaj koji je u međuvremenu naučio da za svoj uspeh mora u najvećoj mogućoj meri da zahvali fluentnoj komunikaciji sa drugima,  potpuno svestan barijera koje mogu da ometaju realizaciju određenog poslovnog cilja, ili komunikativni tok sa saradnicima. Osim razlika u pogledu kulturnog bekgraunda ili obrazovnog profila, smetnje u komunikaciji se mogu pojaviti i kao posledica nesposobnosti da se u određenim okolnostima sagovornici u potpunosti koncentrišu na poruke koje međusobno razmenjuju.

Najveći problem, međutim, krije se u činjenici da su mnogi ljudi, a posebno oni koje rastrza ambicija da se što pre popnu na vrh, uglavnom fokusirani na sebe i na utisak koji žele da ostave pred drugima, a posebno pred onima za koje veruju da odlučuju o njihovoj budućnosti. U takvim okolnostima, komunikacija vrvi od nesporazuma, pogrešno protumačenih reči, praznih nada prepoznatih u tuđim gestovima, nemuštim obećanjima intoniranim u onome što je ostalo neizgovoreno.

Katkada se takva komunikacija pretvori u konflikt, budući da osobe usmerene na sebe najčešće pogrešno tumače ponašanje ili reči sagovornika. Takve osobe mogu misliti da su izložene nekoj vrsti skrivenog napada na sebe; mogu da se osećaju superiorno, posebno ukoliko razgovaraju sa podređenim; ili pak mogu da veruju da, ma šta radile, sve mora da se vrti oko njih. Kako god bilo, pravi lider ne menja svoje ponašanje ni stavove u zavisnosti od toga da li razgovara sa osobom od sebe višom ili nižom po rangu, već umesto toga raspolaže jednom od najmudrijih i najcenjenijih osobina drugog komunikatora, a to je strpljenje. Jer, bez strpljenja gotovo je nemoguće izbeći zamku fokusiranja na detalje umesto na samu ideju poruke.

Pravi lider ne pada na spoljašnje okolnosti u kojima se odvija poslovni sastanak. On ne daje ni pet para za luksuz kojim je uređena nečija kancelarija, još manje je fasciniran dugim nogama sekretarice koje bi trebalo da mu zaokupe pažnju i smatra neučtivim primanje telefonskih poziva u toku sastanka. Umesto svega toga,, pravi lider isčekuje ideju, ma ko da je izrekao, i u ma kakvim okolnostima, pomno sluša svoje sagovornike i trudi se da im kroz pažnju koju im ukazuje iskaže poverenje.

On takođe dobro zna da impuls za slanjem korisnih ili upotrebljivih informacija nije automatski, pa će na sastanak doći izvrsno pripremljen, naoružan podacima, i fleksibilan za građenje komunikacijske strategije na licu mesta.  Umesto prepuštanja praznim pričama,  prepričavanju viceva i ogovaranju konkurencije, uveren da je vreme dragoceno blago, pravi lider će se rukovoditi uverenjem da usta katkada dobro služe za zadržavanje misli, pa će svoje opservacije i komentare ili zadržati za sebe ili odložiti za neku drugu, manje ''vruću'' situaciju.

Konačno, pravi lider zna da je u sportu, kao i u svemu, stres loš saveznik. Zato će na sastanak doći odmoran, opušten i relaksiran, svestan da su to jedini potrebni uslovi za uspešnu, kvalitetnu kreativnu komunikaciju.

Pametan i uspešan čovek, a posebno lider, prepoznaje se i po tome što ume da izabere pametne i sposobne saradnike. Ali saradnici ne bi trebalo da budu dekor koji će popunjavati prazna mesta za vašim konferencijskim stolom. Oni postoje zato da biste ih, kad god je to moguće, pitali za mišljenje i time opravdali poziciju na kojoj su časno izabrani.

Uprkos činjenici da na našim prostorima još uvek vlada uverenje o “čvrstoj reči” kao jedinom garantu uspeha /ko je rekao Vučić?/,  stvaramo uspešan svet poslovanje organizacije po sasvim drugačijim principima. Umesto fantazma o burazerskom bubečenju u ramena i  gazdi koji vedri i oblači,   uglavnom se zaposlenima obraćajući naredbama  za koje očekuje da budu despogovorno izvršene, moderan svet opstaje na onim komunikativnim principima koji pretpostavljaju ljubaznost, uvažavanje sagovornika i upotrebu reči “molim Vas”.

I bez obzira što poslovna stratiifikacija pretpostavlja ostvarenje kalkulisanih ciljeva, strogo ispunjavanje poslovnih obaveza kao i podeljenu odgovornost, što uslovljava katkada stroge standarde komunikacije     između menadžmenta i ostalih zaposlenih, ono što predstavlja dodatno gorivo uspešne saradnje, jestei reč “hvala”, kojom se odaje ne samo priznanje za obaveljanje zadatka, već i pokazuje da primećujete prisustvo vrednih i tihih saradnika u svom timu.

Ipak, izgleda da je jedna od najvažnijih reči koja se može razmenjivati sa drugima, reč “Mi”, ta zamenica, tako ratko   korištena svuda gde se na pojam lidera gleda iz jedne arhaične i neproduktivne autokratske perspektive. Onaj ko blagovremeno shvati značenje reči MI i počne da je koristo bez zazora i panike    da će time okrnjiti  sopstvenu aruru moći, pruža šansu timu, bez kojeg je moderno poslovanje/rukovođenje/vođenje  nezamioslivo.

Konačno, onaj ko je shvatio značenje i ulogu  svih pomenuutih važnih i pozitivnih reči u poslovnoj komunikaciji isto tako dobro će znati da je za stvarni uspeh zajeničkog projekta, a posebno za funkcionisanje tima na čijem  je čelu, najmanje važna reč “JA”.

Zato pažljivo slušajte reči sa kojima sarađujete. Tako ćete najlakše saznati da li pred sovom imate stvarnog ili pseudolidera.

 

 Značaj emocionalne inteligencije

Danijel Goleman, psiholog i doktor Harvardskog univerziteta, je prvi uveo pojam “emocionalne inteligfencije”  pre pedeset godina. Utvrdio je na   bazi analize 200 velikih globalnih kompanija da tradicionalni kvaliteti koji se vezuju za liderstvo, kao što su inteligencija, žilavost, odlučnost i vizija, jesu potrebni za uspeh, ali nisu dovoljanb uslov. Da bi bili  delotvorni treneri lideri moraju imati i visaok stepen tzv. emocionalne inteligencije,  a ona uključuje samosvest, samokontrolu, motivaciju, nedvosmislenost, društvena a posebno sportska znanja. Dakle, postoji direktna veza između emocionalne inteligencije i merljivih sportskih rezultata.

Ono što je zajedničko svim trenerima liderima jeste visok stepen emocionalne inteligencije.   Neko može steći najbolju edukaciju na svetu, završiti najprestižnije škole, posedovati britak i analitičan um i imati beskonačnu ponudu  sjajnih ideja (što je sve potrebno kao ulaznica za trenetske  pozicije), ali to nije dovoljno da bi se postalo liderom. Veliki lideri moraju posedovati emocionalnu inteligenciju. Goleman ističe da prema njegovim istraživanjima emocionalna inteligencija doprinosi sa 2/3 izuzatnosti pri ostvarivanju vrhunskih performansi.

Šta čini ermocionalnu inteligenciju?

          To  su sledeće komponente:

  • samosvesnost tj. sposobnost prepoznavanja i razumevanja raspoloženja, emocija i ključnih vodiča,
  •  samokontrola tj. sposobnost kontrole i preusmeravanja remetilačkih impulsa i raspoloženja uz spremnost na korekciju procena,
  •  motivacija tj. pasioniranost da  se   ne radi samo za novac i/ili status uz energičnost i istrajnost,
  • nedvoooosmislenost tj. sposobnost da se ljudi tretiraju u skladu sa njihovim emocionalnim reakcijama i
  • društvena znanja tj. vičnost u uspostavljanju mreže uz sposobnost da se izgradi zajedništvo i prisnost.

 

Harizmatsko, timsko i emocionalno liderstvo

Harizmatski lider je osoba koja je entuzijasta, koja ima samopouzdanje i čija ličnost i postupci utiču na ljude da se ponašaju na određene načine. Harizmatični lideri, za razliku od neharizmatičnih, imaju viziju, u stanju su da artikulišu tu viziju i spremni su da preduzmu razlike da bi ih ostvarili, osetljivi su na ograničenja iz okruženja i potrebe sledbenika i ponašaju se na način koji se razlikuje od uobičajenog.

Postoji 11 bitnih karakteristika harizmatskog liderstva sportskog trenera:

        1.Vizija – harizmatsski lider nudi izuzatan imidž puta kojim klub treba da ide i kako da tamo dođe. Vizija je više nego predviđanje, jer opisuje idealnu verziju budućnosti celog kluba.

       2.Majstorstvo stručnosti komuniciranja – da bi inspirisao ljude harizmatski lider koristi poseban način izražavanja sa mnogim metaforama i anegdotama.

       3.Sposobnost da inspiriše poverenje članova tima koji moraju biti veoma uvereni   u integritet harizmatskog lidera i spremni  da  rizikuje  svoje karijere da bi ostvarili njegovu viziju.

      4.Sposobnost da se članovi grupe osećaju sposobnim , a jedna od tehnika da se članovi grupe osećaju sposobnijim je da im se omogući  da ostvare uspeh na relativno lakšim projektima. Lider podstiče članove grupe da postižu uspeh i daje ima složenije podatke.

     5.Energija i akciona orjentacija  tj. sposobnost i spremnost da služe kao model da prave  stvari urade na vreme.

     6.Emocionalna izražajnost i topline,  sposobnost da otvoreno izražava oseanja.  

      7. Spremnost da se preduzme lični rizik.

       8.Korišćenje nekonvencionalnih strategija inspirišući druge da formulišući neuobičajene strategije  ostvare važne ciljeve.

       9.Samopromovišuća ličnost, dakle harizmatski lider nije skroman i uvek ističe koliko je on važan.

       10.Sposobnost da se pojavi za vreme krize,  kao odgovor na krizu.

Osobine trenera lidera

ENERGIJA   I  UPORNOST.   Uspešni  sportski treneri - lideri su, po pravilu, izuzetno agilni, aktivni, stalno u pokretu, i obično rade više od drugih.  Vujadin Boškov, koji se afirmisao kao lider i kao igrač i kao trener i kao menadžer je imao običaj reći: “Najvažnije je ustati sa stolice i nešto raditi. Ne sutra, ne sledeće nedelje, već danas!”

Njih karakteriše da radije sami traže i pronalaze probleme – pre nego što se oni sami pojave. Njihova energija im omogućava da budu uporni kada su drugi neodlučni, i da se čvrsto drže svojih uverenja – onda kada su drugi spremni da ih promene.

ZNANJE I KOMPETENTNOST. Istraživanja pokazuju da veliki broj lidera  ima ne samo    visoko već i široko obrazovanje, i da su stalno u potrazi za novim znanjima i informacijama. Oni čitaju, slušaju i posmatraju. Njihova kompetentnost privlači ljude, zbog čega su ljudi sprtemni da se stave pod njihovo vođstvo. Prihvatanje i negovanje kulture  stalnog učenja postalo je razmeđe između stare  i nove  generacije lidera.

INTELIGENCIJA.  Liderstvo i inteligencija su usko vezani. Visoko obrazovanje je pokazatelj  inteligencije, ali svakako ne i jedini. Inteligentni lider sa lakoćom prihvata i ‘’obrađuje’’ sve informacije. Inteligencija je takođe povezana sa lakim istraživanjem. Jedna izreka kaže: “Dobar sportski trener  je  onaj koji lako objasni osobi koja teško razume, i koji lako razume osobu koja teško objasni.”

LIČNI INTEGRITET.  Lideri svojom snažnom ličnošću privlače druge ljude, ali je veoma važno  da poverenje koje steknu, svojim ponašanjem i zadrže. Takođe je važno da sredstva koja koriste u ostvarivanju   visokih ciljeva proklamovanih misijom i vizijom budu sa njima u skladu. Liderstvo zaista jeste karakter!

SAMOPOUZDANJE.  Strahujući od neuspeha i njegovih posledica, mnogi  treneri su nespremni da preuzmu rizik. Za razliku od njih, treneri lideri znaju kako da preuzmu vođstvo u složenim situacijama. Samopouzdanje  lidera zasniva se na   čvrstim uverenjima, jasnoj viziji i dotadašnjim ostvarenjima. Zbog toga  ambiciozni treneri  treba da započnu sa realizacijom umerenih i kratkoročnih ciljeva, da bi se vremenom i njihove aspiracije uvećavale.

KREATIVNOST I INICIJATIVA. Nastojanje da se uvek bude “korak ispred”  je veoma važna karakteriistika lidera. Opredeljenje da se bude nezavistan od grupe i okruženja i spremnost da se pokreću inicijative,  naglo promeni pravac u vreme  kada    drugi klubovi idu “uhodanim stazama”, donela je mnogim sportskim klubovima stratešku prednost.  Najbolje ideje ne moraju uvek poteći od samij lidera. Znajući to, oni u svom abijentu maksimalno podržavaju kreativnost ljudi,  otvorenost i razmenu ideja.

OBJEKTIVNOST I URAVNOTEŽENOST. Uvažavanje činjenica je jedna od bitnih komponenti  svakog  trenera lidera. Max De Pree,  jedan od poznatih američkih korporativnih lidera, potvrdio je to ovimm rečima: “Prvi zadatak lidera je da definiše realnost”. Uspešne lidere ne zovu bez razloga pragmatičnim sanjarima ili praktičnim   idealistima.

KOMUNIKACIJA. Lideri  su izvanredni u komunikaciji.  U stanju su da pronađu zajednički jezik sa mnogo različitih tipova ljudi, da smanje tenziju u razgovoru sa konfliktnim ličnostima, ali isto tako da pronađu zajedničke elemente za kompromis. Iznad svega, veoma vode računa o  osećanjima drugih.

ENTUZIJAZAM I OPTIMIZAM.  Istraživanja pokazuju da podređeni svoje uspešne lidere blisko povezuju sa ovim karakteristikama. Entuzijazam i optimizam su očigledan pokazatelj samopouzdanja. Uostalom, ne kaže se slučajno da su entuzijazam i optimizam “zarazni”.

POSVEĆENOST POSTIZANJA  CILJEVA.  Potpuna opredeljenost ka postizanju ciljeva snažno karakteriše  sve lidere. Potreba da uspešno obave poslove za njih je veliki motiv i pokretač, kod većine njih još od rane mladosti. Zbog toga, u svojim klubovima, oni postavljaju  izazovne ali dostižne ciljeve. Promene uvode postepeno, “korak po korak”, tempom koji neće uplašiti podređene, već će oni omogućiti da se na njih   priviknu.

Autor teksta:  Dragan PEJIĆ, dipl. politikolog, PR menadžer