XS
SM
MD
LG

Intervju sa Božidarom Nikočevićem: "Pozivu reprezentacije se ne bih odazvao!"

Božo, potičeš iz rukometne porodice, sin si proslavljenog Crnogorskog rukometaša Steva Šiška Nikočevića koji je i te kako ostavio trag na crnogorski rukomet. Da li je to uticalo na tebe da kreneš da se baviš ovim sportom?

- Kada je Šiško igrao u Italiji ja sam igrao fudbal za školu Empolija. Bio sam dobar fudbaler, a mi smo bili šampioni regije Toskane. Tada je Šiško odlučio da okači patike o klin, i vratili smo se u Crnu Goru. Znate i sami kako ide kod nas, igraju oni koji moraju a ja ne trpim nepravdu... tako sam jednog dana došao kući i rekao Šišku da želim da me uči da igram rukomet. Otvorio je rukometnu školu i tako je sve počelo.

Kako ti je bilo nositi se sa očevim imenom?

- Na početku je izgledalo da će biti lako. Kao klinac na kojem god terenu da sam se pojavio svi su govorili “to je Šiškov mali, samo budi kao tata i biće sve u redu”. Kasnije već, došla je do izražaja ona naša ljubomora i zavist na tuđi uspijeh. Mnogo njih misli i dan danas da nisam dovoljno dobar nego da sam samo Šiškov sin. Bio sam pozivan za reprezentaciju jer sam i više nego zasluživao, ali tamo nisam dobijao šansu zbog trenera. Kad god bih napravio neku grešku išla je, napamet naučena fraza, “to radi kod Šiška đe si navikao”. U Crnoj Gori, svojoj zemlji nije bilo budućnosti za mene. Srećom kasnije odlazim u Partizan gdje sam se osjećao ljepše nego kući.

Prvi klub ti je bio crnogorski Mornar iz Bara u kome si se takoreći afirmisao i bio najbolji pojedinac što je bila odskočna daska za dalji napredak. Da li bi želeo nekada da se vratiš u Mornar i završiš karijeru?

Foto: Božidar Nikočević - Privatna arhiva

- Sve je počelo u rukometnom klubu “Sedmerac” koji su mahom vodili jedni od najboljih igrača grada Bara... Nebojša Popovic, Goran Simić, pokojni Mirsad Cenović i naravno Šiško. Kasnije nas par golobradih momaka prelazi u Mornar, profesionalni ugovori, prva liga, itd... Uvjek, kad imam vremena i kad sam kući, rado odem na trening Mornara. Donesem gajbu piva, loptu, dres. Naravno da bih volio da završim karijeru u Mornaru.

Nosio si dres Beogradskog Partizana, da li si navijač i simpatizer tog kluba ili je to bio samo profesionalizam?

- Ja sam grobar od malena, nisam nikad navijao za Crvenu Zvezdu kao neki sad “veliki” grobari (smeh).

Nije prošao dug period pa si se odlučio za italijanski Teramo? Kakve si uslove imao tamo i kako bi ocenio italijanski rukomet obzirom da je i Šiško igrao u Italiji za Prato? Da li je on uticao na tvoju odluku ili je bila svojevoljna?

- Bilo mi je bitno samo da odem negdje preko. Vratio sam se iz Partizana u Mornar da odigram polusezonu. I odlučio da ću prihvatiti bilo šta, to je bio Teramo. Ne tako jaka liga. igrao sam konstantno dobro, bio sam najbolji strijelac ekipe. Zbog dugovanja odlučujem da promijenjm sredinu već na polusezoni.

Preselio si se posle Terama u švajcarski HSC Kreuzlingen i bio takođe najbolji strelac tima. Da li su te godine bile najbolje što je mogao da pruži talentovani Božo?

- U Kreuzlingenu slična priča. Ne tako jaka liga, odlična forma. Finansijski najbolji period dosadašnje karijere, igrački sam još uvjek bio mlad i nezreo. Mislio sam nastaviću dalje uzlaznom putanjom, neka bolja liga, bolji klub... na moju nesreću ostajem bez kluba sve do Kasima Kamenice i pozvan da dođem u Tursku.

Odlučio si se da zaigraš u Turskoj, prvi klub ti je bio Zagnoš u kome si pružao odlične partije? Kako si se uklopio u sistem i da li si brzo naučio turski jezik?

- U Zagnošu pored trenera Kasima bilo je i nas 9 Jugovića. Nismo se puno uklapali mi u njihov sistem, sprovodili smo na terenu šefove zamisli a to nije ličilo na turski sistem. Posle tri kola smo bili prvi na tabeli i sve je mirisalo na uspjeh. Uprava kluba nije ispratila to finansijski, na kraju smo izborili playoff i ispali odmah od šampiona Bešiktasa. Turski sam naučio druge godine u Antaliji, prve nisam imao potrebe.

Čekalo se na tvoj poslednji korak i ponovo si se odlučio za Tursku ali ovog puta to je bila Antalija u kojoj je bila prava Balkanska kolonija. Kako bi opisao taj period u Antaliji obzirom da znamo da nije bilo baš sve na svom mestu. Trener ti je bio otac, da li si osećao neki pritisak zbog toga ili ti je bilo još lakše što te je podučavao Šiško?

- Mala ispravka, dvije sezone sam igrao u Antaliji. Prva je bila korektna. Tada sam i naučio turski, trener je bio Turčin a bilo je samo nas 5 stranaca. Druge godine se pravi odličan tim sa mnogo kvalitetnijim stranim igračima i stranim trenerom. Bio je veliki pritisak... Nisam imao pravo na grešku kako na terenu tako i van njega. Bilo je jako teško jer sam morao i da prevodim ostalim turskim saigračima šta Šiško priča, i da im onda objašnjavam zašto i kako jer oni nemaju predstavu šta je rukomet. Što se tiče situacije te godine, jedino što ću pamtiti su prijatelji koje sam stekao i veliki doprinos Baleta (Aleksandra Stojanovića) za napredak u mojoj igri. Uz njega mislim da je ovo najbolja sezona koju sam odigrao. Ponašanje kluba i uprave prema nama bih da zaboravim što prije. Tužno je i sramno što smo sve doživjeli za tih godinu dana. Najbolje je o tome ne pričati.

Trenutno si bez kluba i dosta si razočaran u rukomet, zbog čega je tako teško naći angažman i zašto je rukomet u Crnoj Gori doživeo veliki pad?

Foto: Božidar Nikočević - Privatna arhiva

- Kao što vidite dosta je teško biti profesionalni rukometaš. Prije svega što nije puno plaćen sport, a onda što te i ne cene. Imao sam dosta ponuda ali još nije stigla ta prava. Ima igrača koji idu da igraju za 800 do 1000 eura. Ja sad za te pare nikad ne bih napustio dom, porodicu i prijatelje. Naravno da će klub dovesti nekog takvog prije nego mene, bez obzira na igračke kvalitete. Za rukomet u Crnoj Gori su krivi najviše ljudi koji ga vode, pa tek onda finansijska situacija.

Kako bi uporedio klubove u kojima si igrao? Gde si proveo najbolje dane?

- Finansijski je bilo najbolje u Kreuzlingenu, igrački u Antaliji zadnje sezone.

Nastupao si i za reprezentaciju Crne Gore, prošao si selekcije počevši od pionira, kadeta i juniora? Koju ćeš utakmicu pamiti kao najlepše iskustvo u reprezentaciji?

- Čini mi se da nikad neću zaboraviti pobjedu nad Norvežanima, u Baru, u okviru kvalifikacija za Evropsko prvenstvo za juniore. Puno gledalaca, odlična atmosfera, moj grad i velika pobjeda.

Da li se nadaš pozivu reprezentacije?

- Poziv nije stizao, a meni nikako da se razjasni na osnovu čega se igrači pozivaju u nacionalni tim. Sad i kada bi me pozvali, ne bih se odazvao.

Da li ćeš se potruditi da nađeš novi angažman i u kom klubu bi to voleo da realizuješ?

- Trudim se da nađem pravi klub, koji je finansjiski stabilan i profesionalan. Jedino tako ću moći da se skoncentrisem samo na rukomet i posvetim daljem napretku u karijeri.

I za kraj, poruči klincima i klincezama šta je važno da bi uspeli u onome što žele i vole, u ovom slučaju je to rukomet?

- Srce, glava i upornost. Nikad ne treba da odustanu od onoga što vole, i kada je najteže tada dodati još veći gas.