XS
SM
MD
LG

Intervju sa bivšim Srpskim reprezentativcem: Savo Mešter - kako do uspeha

Danas sam imao prilike da pričam sa rukometnim dijamantom koji se zove Savo Mešter. Savo je diplomirani sportski trener rukometa i još uvek se bavi rukometom što se tiče aktivnog profesionalnog igranja, rođen je 2. marta 1990. godine u Vrbasu, karijeru je započeo u rukometnom klubu Kruščić u svom mestu. Nakon toga karijeru je nastavio u Crvenki. U Partizan prelazi 2010. godine. Sa ovim klubom nekoliko puta je osvajao državno prvenstvo. Savo je prošao sve kadetske i juniorske reprezentativne selekcije. Sa 18. godina bio je učesnik Svetskog prvenstva u Hrvatskoj 2009. godine igrajući za A selekciju naše zemlje. Osvajač je zlatne medalje na mediteranskim igrama u Peskari, 2009. godine. sa selekcijom Srbije. Pored Crvenke i Partizana, Savo je nastupao i za danski Ringsted, mađarski Komlo i Đenđeš a potom se seli u Tursku i potpisuje za Antaliju za koju sad nastupa...

Foto: Facebook/Savo Mešter

Priseti se svojih početaka, da li je rukomet nesto čime si od starta hteo da se baviš ili si istraživao i druge sportove dok nisi pronašao ono šta te ispunjava?

- Ja sam kao mali bio veliki zaljubljenik u košarku, kao i sada, tako da sam kao mali trenirao košarku  i fudbal, a rukometom počinjem da  se bavim sasvim slučajno jer je osnovana rukometna sekcija u mom mestu, koja na žalost nije dugo trajala. Nakon toga prelazim u poznato rukometno mesto Crvenku gde sam postao zaljubljenik u ovaj sport.

Podrška porodice je jako važna, međutim, ima i onih koji strepe da li će moći da isprate detetovu ambiciju u svakom smislu. Kako je bilo u tvom slučaju, i tvoj savet svim roditeljima budućih šampiona?

- Porodica je izuzetno važna za bilo koji aspekt života, jer iz zdrave porodice pune ljubavi, razumevanja i podrške se lako realizuju mnogi planovi i ciljevi. Ja sam imao podršku porodice u svim sferama života za koje bi se odlučio i relativno mlad sam postao samostalan. Moj savet svim roditeljima je da od svog budućeg šampiona traže pre svega da bude dobar čovek, lepog vaspitanja, i da nikada ne zaboravi ko je bio i odakle je krenuo.

Da li si posećivao rukometne kampove i kakvi su utisci i predlog na koji otići?

-  Bio sam jednom prilikom na rukometnom kampu Rastimo koji je bio popularan kada sam ja počinjao da treniram rukomet i nosim lepa iskustva. Nakon toga sam iz godine u godinu bio na kampovima reprezentacije mlađih kategorija naše zemlje. Ocenio bih to kao lep period gde se stvore nova prijateljstva i mnogi igrači su danas uspešni i igraju po raznim klubovima u Evropi i često kada se sretnemo evociramo neke uspomene. A mislim da je svaki kamp ili neka letnja aktivnost za bilo kog mladog rukometaša dobra, tako da ukoliko su porodice u finansijskoj situaciji da pošalju dete na neki kamp to je pravi potez, ali na žalost živimo u teškim vremenima.

Od priznanja koje si dobio tokom karijere do sada, da li postoji ono koje ti posebno znači?

- Od priznanja mi je jako draga zlatna medalja  sa mediteranskih igara 2009.  kada smo kao Srbija postali prvaci. Posebno bih izdvojio priznanja sa mojim matičnim klubom Crvenkom kada smo kao kadeti bili 2. u državi i tom prilikom sam bio najbolji igrač i strelac.

Da li si imali puno odricanja u životu da bi danas postao ovo što jesi?

- Mislim da svaka profesija tačnije bilo koji životni poziv iziskuju mnogo odricanja.

Kako si uskladili školu i rukomet? Da li je bilo naporno, a da pritom ne podbacite ni na jednom polju?

- Najvažnija je velika želja i volja i naravno dobra organizacija. Samo treba biti uporan, ne treba odustajati i sve se može postići. Moram istaći da sam i tokom srednje škole imao puno razumevanja od strane razrednog starešine i nekoliko profesora, ovom prilikom im se zahvaljujem.

Kada bi morao da odabereš klub u kome si proveo najbolje dane koji bi to bio?

- Najbolje trenutke sam definitivno proveo u mom matičnom klubu RK Crvenka, jer iz tog mesta i kluba nosim neke posebne emocije, takođe stekao sam neke prijatelje za ceo život. Uvek će biti u mom srcu i uvek ću osećati pripadnost tom klubu.

Da li je pozicija na kojoj igraš (srednji bek) zahtevna i da li se osećaš nekako moćno kad znaš da je sve na tebi (organizacija igre)?

- U današnjem modernom rukometu je zahtevna svaka pozicija, jer se igra mnogo brže i agresivnije, a pozicija srednjeg beka je malo specifična i to je neki vid plejmejkera, tako da on mora u svakom trenutku da ima pravu ideju u napadu, praktično produžena trenerska ruka na terenu.

 U klubovima u kojima si nastupao, da li ti je publika pomagala da prevaziđeš tremu ako si je imao?

- Voleo sam da vidim publiku kako bih dobio neku dozu dodatnog adrenalina i imao još veću želju za dokazivanjem. U dosta klubova igrao sam pred punim tribinama i bila je nekada velika pomoć.

 Opiši najteži i najlepši događaj koji ti se dogodio u rukometnoj karijeri?

- Jedan od najlepših trenutaka je odlazak na SP 2009. godine u Hrvatsku sa 18 godina kao i ulazak u Superligu Srbije sa mojom Crvenkom. A najteži trenuci su povrede nažalost koji su sastavni deo rukometa. U mom slučaju povreda kolena i kidanje prednjih ukrštenih ligamenata.

 Da li imaš još neki cilj koji si zadao sebi a da ga još uvek nisi ostvario?

 -  Imam ali ali to ću zadržati za sebe i verovati u njegovo ostvarenje.

Da li su nekada učestvovao u humanitarnom radu (donacije i revijalne utakmice)?

- Jesam i svaki put mi je drago kada se odazovem na tako neke manifestacije.

Da li si razmišljao o tome kada ćeš završiti karijeru?

- Onog trenutka kada se moje telo i želja predaju, tada ću da završim svoju karijeru. Dokle god budem mogao igraću i uživati.

Imaš li želju da se baviš trenerskim poslom nakon završetka rukometne karijere?

- Velika mi je želja da jednoga dana budem trener jer mislim da mogu mnogo da pružim i da naučim nove generacije. Zato sam i završio školu za sportskog trenera. Jer na žalost sve je manji broj kvalitetnih trenera u našem sportu.

I za kraj napiši svoj moto što te vodi kroz život i motivacionu poruku, i pokušaj da zainteresuješ decu koja se bave ovim sportom  jednom rečenicom?

- Moj moto je "ko ima cilj ne može izgubiti put"

Pored ovog intervjua, pročitajte i šta su rekle rukometašice Jagodine Jelena i Nadežda Bogdanović o svojim prvim koracima u rukometu