Opiši svoje početke i prve korake u rukometu:

- Za prve moje sportske korake zaslužan je moj tata koji je mog brata Stefana i mene tjerao da se bavimo sportom i usadio nam sportsku kulturu. Počeo sam sa fudbalom, na kojem se nisam proslavio, i onda sam sa starijim bratom počeo da treniram rukomet. Na prvom treningu sam prekomandovan u stariju grupu, jer je moj prvi trener Nataša Cigankova (legenda Ruskog rukometa) prepoznala nešto u meni. Posle toga je sve krenulo putem koji sam sam gradio svojim radom.

Foto: Facebook/Matija Pižurica

Podrška porodice je jako važna, međutim, ima i onih koji strepe da li će moći da isprate detetovu ambiciju u svakom smislu. Kako je bilo u tvom slučaju, i tvoj savet svim roditeljima budućih šampiona:

- Podrška porodice, djevojke i prijatelja je poseban motiv koji me tjera da radim više od ostalih i daje mi podsticaj da budem bolji. Moji roditelji su uvijek ti za mene i daju mi sigurnost. Tata koji je bio i sportski novinar sa posebnom emocijom prati moje utakmice i glavni je moj kritičar i uvijek mi je govorio zajedno sa majkom da je škola na prvom mjestu , tako da i ja isto savjetujem buduće sportiste da nikada ne prekidaju svoje školovanje, jer sve može da se postigne. Posebno su ponosni na moju diplomu i završen fakultet.

Da li si posećivao rukometne kampove i kakvi su utisci i predlog na koji otići:

- Kao mlad rukometaš u Crnoj Gori, prepoznao sam da je vrhunski kamp za usavršavanje mog rukometnog znanja kamp ,,Šampion" koji je vodio moj trener Miško Popović i gdje sam mnogo naučio o rukometu.

Od priznanja koje si dobio tokom karijere do sada, da li postoji ono koje ti posebno znači:

- Pa kao poseban uspjeh izdvojio bih to sto sam sa nepunih 18 godina igrao SEHA regionalnu ligu, i to što sam na jednoj utakmici bio kapiten Partizana.

Da li si imao puno odricanja u životu da bi danas postao ovo što jesi?

- Odricanja su sastavni dio uspjeha. Sam moj dolazak kao sedamnaestogodišnjaka u Beograd iz Podgorice i odvojenost od porodice, djevojke i prijatelja mi je predstavljao najveću prepreku. Koju sam uspješno prebrodio.

Foto: Facebook/Matija Pižurica

Kako si uskladio školu i rukomet? Da li je bilo naporno, a da pritom da ne podbaciš ni na jednom polju:

- Sve se može kad se hoće. Ja nisam imao drugačijeg izbora. Roditelji su me uslovili da ukoliko ne završim fakultet neću moći da se bavim rukometom (kasnije sam shvatio da su me samo motivisali). Mislim da je rukomet kao moj životni put (koji volim) me razvio u ličnost koja je svjesna da mora da se mnogo uči i radi. Samo sam to prenio i na knjigu i u roku sam završio fakultet.

Kada bi morao da odabereš klub u kome si proveo najbolje dane koji bi to bio?

 - Pošto sam tek na početku karijere a već sam u klubu koji volim od malena i ispunio svoj dječački san, mislim da će i za 10 godina moj odgovor biti PARTIZAN.

Da li je pozicija na kojoj igraš zahtevna i da li se osećaš nekako moćno kad znaš da je sve na tebi (organizacija igre)?

- U rukometu dosta zavisi od igre srednjeg beka koji je produžena ruka trenera i koji treba da sagleda situaciju na terenu i prepozna gdje treba ekipa da napada, mislim da se tu savršeno snalazim i osjećam se najljepše kada je lopta u mojim rukama.

Kako je tekla tvoja rukometna karijera:

- Iz matičnog ,,Cepelina " sam veoma mlad sa 17 godina došao u prvi tim Partizana i počeo  da se borim za svoje mjesto. Sada posle šest godina mislim da sam ostavio nešto iza sebe i nadam se da je ova sezona ta u kojoj ću uzeti titulu sa svojim voljenim klubom.

Opiši najteži i najlepši događaj koji ti se dogodio u rukometnoj karijeri:

- Najteži su svakako pora , posebno mi je teško pao poraz sa mladom reprezentacijom Crne Gore od Španije, kada smo za jedan gol ispali i nismo se kvalifikovali na prvenstvo Evrope. Najljepši :  svakako kapitenska traka protiv Požarevca i gol za neriješeno u zadnjoj minuti derbija protiv Zvezde.

Da li imaš još neki cilj koji si zadao sebi a da ga još uvek nisi ostvario:

-Ima ih dosta koje ne bih otkrio jer sam malo sujevjeran, a ovaj koji sam već otkrio i očekujem da se ispuni ove godine je titula sa Partizanom, takođe imam veliku želju da zaigram za reprezentaciju Crne Gore na Olimpijskim igrama.

Foto: Facebook/Matija Pižurica

Da li su nekada učestvovao u humanitarnom radu (donacije i revijalne utakmice):

- Naravno da jesam i to me posebno čini srećnim kada možemo da nekog usrećimo i uljepšamo život.

Da li si razmišljao o tome kada ćeš završiti karijeru:

- Mislim da imam još 15-ak godina aktivnog igranja jer dosta vodim računa o sebi i sportski živim.

Imaš li želju da se baviš trenerskim poslom nakon završetka rukometne karijere i ako ne čime bi voleo da se baviš:

- Rukomet je moj život, i mislim da kao srednji bek sam u neku ruku i trener na terenu, nadam se da ću to biti kada završim karijeru i izvan 40x20. A moj drugi poziv se nadam da će biti ugostiljstvo jer tu vidim sebe posle rukometne karijere.

I za kraj napiši svoj moto što te vodi kroz život i motivacionu poruku za decu koja se bave ovim sportom:

- Uvijek se sjetim

"Privilegija u životu je biti ono što jesi." - Džozef Kempbel

I podsjetim se koliko sam srećan što sam rukometaš i što imam zdravu porodicu, djevojku i prijatelje .

A poruka za mlade sportiste je da samo radom mogu uspjeti i da ne postoji loš trening, da samim tim što treniraš već radiš nešto dobro.