XS
SM
MD
LG

In memoriam: Anđelko Radivojević - Đekara

Šest decenija u fudbalu

Rodbina i prijatelji ispratili su danas „na put bez povratka“ Anđelka Radivojevića – Đekaru (71), legendu šimanovačkog fudbala. U fudbalu je bio nepunih šest decenija. Jednostavno, živeo je za ovu igru!

Ne tako davno, autor ovog pisanija razgovarao je sa Đeletom. Naravno, na igralištu šimanovačkog Hajduka 1932.

- Počeo sam trenirati u Hajduku 1932 sa petnaestak godina – počinje Đele - Na preporuku, odlazim u zemunsko Jedinstvo. Na žalost, u ono vreme teško je bilo putovati, te se vraćam na kratko u Šimanovce. Potom, prelazim u Radnički iz Nove Pazove, gde sam kao standardni prvotimac igrao dve pune sezone.Ponovo se vraćam u Šimanovce, kada Hajduk 1932 ulazi u Novosadsko – sremsku zonu. Bila je to izuzetno jaka liga i u njoj smo se zadržali samo jednu sezonu. Odlazim u vojsku. Po povratku, dobijam poziv iz Agrounije iz Inđije i Bačke iz Bačke Palanke. Inđija mi je bila daleko bliže, a što je važnije, svidela mi se atmosfera klubu i oko njega. U Agrouniji sam bio 8 – 9 sezona. Sledeći klub mi je bio Novi Sad, tada drugoligaš, gde ostajem tri i po sezone. Vraćam se u Inđiju, te sam kraći period proveo i u Železničaru. Fudbalski put me odvodi u staropazovačko Jedinstvo, a na kraju u Mladi borac iz Putinaca.

Anđelko Radivojević je iz svoje prebogate fudbalske karijere isticao dva „zanimljiva detalja“.

- Kao 16 godišnjak imao sam prilili da treniram sa legendama OFK Beograda - nastavlja Đekara – Igrali su tada za njega Šekulkarac, Santrač, Petković, Milutinović… Svojevremeno sam, kao već iskusan fudbaler dobio poziv od Fereca Aroka, koji mi je bio trener u Novom Sadu, da zajedno idemo u Australiju i da tamo „udaramo temelje“ fudbalu. Na žalost, nosam prihvatio predlog, zbog čega sam kasnije zažalio. Vrlo dobro je poznato šta je u Australiji uradio Arok.

Fudbal nekada i sada?

- Nije za poređenje – tvrdi Đele – 0gromna je razlika kako u shvatanju same igre, tako i u kvalitetu liga. Po meni sadašnja Super liga nije ni blizu ondašnje Druge. Sve se svodi na čudne treninge, na čistu snagu. S druge strane, igrači nisu previše zainteresovani rad, red i disciplinu. I, šta tu trener da radi!? Ostaje da se sećamo, sa setom, vremena kada se čekala nedelja. U Šimanovcima je uvek bilo navijača, a za vreme utakmica selo je bilo pusto. Svako ko je imao tada kola, išao je na gostovanja. Oni koji su ostajali kući, čekali su nas s nestrpljenjem. Posle svake pobede – „opštenarodno slavlje!“.

  Pre 4 – 5 godina Đele je prihvatio poziv prijatelja iz Hajduka 1932 da klub, koji je bio na samom dnu, vrate na pravi put.

  Anđelko Radivojević – Đekara je sahranjen sa fudbalom u kovčegu. Preko kovčega dres s brojem 10. Kako drugačije!? Ako „na onom svetu“ ima fudbala, Đele će lako naći klub! To će, opet, biti Hajduk 1932! Tamo ga već „čekaju“ saigrači iz čuvene generacije.

 

Zlkatna generacija šimanovačkog fudbala

Nema više "čuvene desetke"