Prije sedam dana pisali smo o nekulturnoj publici a motiv je bio odnos publike prema Đokoviću u finalu Vimbldona. Ove sedmice pišemo o publici na jednom drugom mjestu i na drugi način.

Foto: ATP Tour

Proklete devedesete su bile takve kakve jesu. Između Srba i Hrvata stvorene su velike tenzije koje se neće nikada do kraja utišati. Pogotovo je to nemoguće dok se političari ponašaju tako kako se ponašaju i dok zavađaju običan narod.

Pa i pored ''burne'' prošlosti, Srbi i Hrvati često pokažu da vrlo dobro mogu biti jedni uz druge. Poslednji svijetli primjer je turnir u Umagu. U finalu je igrao naš Duci Lajović i na kraju je i došao do titule. Kakvo je ponašanje publike bilo ? Kao da je finale u Beogradu ili Banjaluci. Navijalo se za Dušana kao za najrođenijeg i na kraju se slavila njegova pobjeda. Naravno, bilo je i onih iz Srbije koji su Ducija došli podržati ali jednaku podršku je imao i od domaće publike.

Ovih i ovakvih primjera ima. Ali nam takvih stvari treba što više. Ono što je bilo ispraviti se ne može. Ali ne može se ni živjeti u prošlosti. oramo se okrenuti budućnosti i raditi upravo ono što je radila publika u Umagu. Na kraju krajeva, Skandinavci su vijekovima ratovali pa jedni druge u sportu uvijek podržavaju. Jesu nam temperamenti dijametralno suprotni ali trebamo se na Skandinavce ugledati. Nisu zlo radili nikad sportisti i zato se na njima ne treba svetiti za stvari iz prošlosti.

Umag mi je uvijek bio poseban turnir jer je jedan od prvih turnira koje sam gledao kao klinac. Tada sam uživao u majstorijama Moje, Volandrija i drugih stalnih učesnika Umaga. Na kraju krajeva, i Nole je igrao jedno finale koje je predao Stenu Vavrinki. Nekada sam uživao u takvim stvarima a sinoć radi odnosa publike prema Duciju.

A publika sa Vimbldona, koja je kritikovana prošle sedmice, neka se ugleda na gospodsko ponašanje publike na Umagu.