XS
SM
MD
LG

Preminula crnjanska fudbalska legenda - Stevo Drinić

Foto: Stevo Drinić

Crnjanska "Budućnost" je počela pripreme a da sa njima nije bilo Steve Drinića 83-godišnjaka koji je sve do danas odolevao zubu vremena ostajući 60 godine u klubu - kao igrač ili trener! Jeste da su mu u poslednje vreme noge malo popustile, ali ostao bi on još na mestu pomoćnog trenera da je bilo potrebe. Nije, jer je, iako relativno dobrog zdravstvenog stanja, nedavno iznenada preminuo.

Kako je jedna od većih fudbalskih legendi, umesto inmemoriama, opraštamo se od njega redovima koji slede. Počeo je kao igrač i golman - već kako je bilo potrebno, potom trener, isto po potrebi - petlića, omladinaca, prvotimaca, golmana. Ne samo to, kad nije imao ko, Stevo je bio i lekar, maser, garderober... Jer ko nešto voli, zna i hoće da radi - posla je na pretek! I tako punih šest decenija!

Pričao nam je: - Sve je počelo u Sarajevu 1962. gde sam bio gardista na osluženju vojnog roka. Ono za šta, kao siromašni kolonista iz Bosne, nisam imao vremena, desilo se u vojsci - igranje fudbala kad god se za to ukazala prilika, a bilo ih često. Gledao sam utakmice Želje i Sarajeva, video kako se igra kvalitetan fudbal i kako narod mnogo voli fudbal. Poželeo sam da i ja to radim pa nisam izbivao sa terena, koristeći svaki trenutak da nesto naučim - bilo kao golman ili igrač. Tim pre što su se svi čudili da ranije nigde nisam trenirao, hvalili moj talenat i podržavali u nastojanju da naučim - počinje svoju priču sada 83-godišnji Krajišnik (20. XI 1941., Medna, BiH) koji zahvaljujući večnom boravku na fubalskim terenima, energijom i ambicijom može biti uzor i mnogo mlađim od sebe!

Po izlasku iz Armije, odmah se priključio cnjanskim fudbalerima, i kako ni on ni ostali u Klubu, nisu znali da li je bolji na golu ili igrač - stavljan je u tim po potreb ili među stative.

- Nešto uspešniji sam ipak bio kao golman, ali moja igračka karijera je bila kratka, svega 4-5 godina, jer došli su mlađi, ja se zaposlio, oženio, dobio decu, trebalo je pomoći starim roditeljima... No, ubrzo je došao poziv legendarnog crnjanskog fudbalskog igrača, trenera i tehnika Milutina Jovina Bobeka, da radim sa petlićima. Kako su i moja deca bila mala, prihvatio sam izazov i radio sa svim selekcijama - od petlića do prvog trenera Kluba. Bilo je perioda kada sam vodio i po tri treninga dnevno - sa decom raznih uzrasta u dve smene, pre i posle podne, a uveče sa prvim timom. Bilo je veoma teško, ali sa ove distance nije mi krivo, jer ipak su kod mene prve fudbalske korake naučili na desetine u Budućnosti afirmisanih fudbalera, neki su čak postali prvoligaši - Zečević u Kikindi i Olimpiji, Jovin u Zvezdi i Vukov u Vojvodini, a u drugoligašima timovima Marić u Proleteru, Milankov u Crvenki, Lazičić u Novom Sadu, Živkov u Kikindi, a iz njegovih omladinskih selekcija Zoran Basta je otišao u Partizan, Slobodan Arsin i Ivica Vukov u Vojvodinu, Milan Prpa i Željko Radin u Proleter... - s ponosom je govorio Drinić.

Iako u početku samouk, Drinić se vremenom usavršavao, što sam, što kroz razne kurseve, od kojih je najviše naučio od onog trodelnog koji je 1986/87 odganizovao FSJ. Doduše, nešto ranije 1978. godine u Novom Sadu, u klasi profesora Radivoja Radosava, stekao je diplomu fudbalskog trenera, a najrađe se sećao 1986. i jednog YU seminara:

- FS Vojvodine, na čelu sa pokojnim Perom Vučurevićem, je mnogo polagao na edukaciji trenera, naročito nas iz provincija koji smo radili sa mladima. Međutim, pripala mi je čast, ni danas ne znam kako i zašto, da prisustvujem trodelnom seminaru za stotinak trenera iz cele Jugoslavije u Somboru, Splitu i na Igmanu. Tri puta po tri dana su nam prof. Miloje Gabrijelić, Miljan Miljanić, Vladimir Beara... teoretisali i praktično prezentirali sve bitno u furbalu, na kraju nas snabdeli "brdom" literature. Nastranu nezaboravan provod i doživljalj, ali ja sam tada, a i kasnije, "gutajući" literaturu koju su nam dali i preporučili da nabavimo, svoje do tada bogato fudbalsko iskustvo nadgradio bitnim znanjima o savremenom radu sa fudbalerima.

Radio je Drinić kasnije i kao prvi trener seniora Budućnosti, Graničara u Radojevu i žitištanskom Begeju (u tandemu sa Nikolom Sučevićem), ali kako u svom selu niko nije postao vladika, kratko je ostajao na toj poziciji, nastavljajući da trenira mlađe selekcije i pomaže trenerima prvog tima. To nije smetalo njegovoj sujeti, jer niti je slavoljubiv niti je rad sa mlađima smatrao manje značajnim od rada sa prvotimcima. Trajalo je to sve dok Milenko Zečević Zeka nije osnovao "’svoju" školu fudbala, od kada je radio samo kao pomoćnik trenera prvog tima.

Od trenera sa kojima je radio izdvajao je - Milutina Jovina Bobeka, Karanovića, Pajića, Budisavljevića, Živkova, Kresoju, Marka Gutešu, Milenka Zečevića - Zeku .. ali Milana Marića, takođe legendarnog fudbalera Budućnosti, smatra neprikosnoveno najboljim trenerom sa kojim je radio:

- Mare je imao sve predispozicije da bude odličan trener. Bio je sjajan fudbaler, imao je temeljno obrazovanje nastavnika fiskulture, znao je teorijski da objasni i praktično da pokaže, da bespogrešno analizira protivnika i postavi pravu taktiku, da mudro, znalački vodi tim i tokom utakmice da pravi savet i pravovremeno koriguje taktiku... Rečju,  imao je sve ono o čemu sam slušao na pomenutim seminarima! Uz to, sjajan je kao čovek sa naglašenim pedagoškim znanjem pa su mladi dragovoljno i bezpogovorno prihvatali sve što kaže. Šteta što je nakon okončanja fudbalske karijere radio kratko kao trener, jer se posvetio biznisu. Imala je Crnja odličnih trenera, ali ni jedan nije bio kompletan i visokokvalitetan kao Marić. Šteta, jer, da je ostao u ovom poslu, Crnja bi na duži rok imala sjajnog trenera koji bi mogao da je vodi uspešno, ne samo u ovoj, no i u višim rangovima.

Svoj perfekcionizam Drinić nije dokazao samo u fudbalu. Sem uspešnog braka sa učiteljicom, sina i kćerke koji ga obožavaju i hlale do neba, bio je moler-umetnik čije rukotvorine krase na stotine stanova, kuća, objekata ne samo u Srpskoj Crnji. Povrh svega, svi oni koji poznaju Drinića, reći će vam - bio je, jeste i ostao sjajan čovek!

I još nešto. Fudbal je Stevi bio hobi i zabava, molerski zanat profesija ali i u njoj je dostigao zavidne visine. Naime, iz istorije, književnosti i slikarstva znamo da je otac Đure Jakšića Georgije bio sveštenik u Srpskoj Crnji a da je Đura Jakšić autor 18 ikona na ikonostasu na pevnicama i tronovima iz 1853. godine u Crnjanskoj crkvi koja je zbog toga kulturno istorijski spomenik. Ono što je za ovu priču bitno je da je Stavo Drinić 1968. godine, kao mlad i na dobrom glasu moler, dobio čast i iskoristio šansu da restaurira Jaksićev "moleraj".

- Slikare su u Đurino vreme zvali "moleri" pa je Zavod za kulturu Vojvodine izabrao baš njega da restaurira crnjansku crkvu i sve u njoj, uključujući i Đurinih 18 originalnih ikona. Svojevremeno je govorio: - Ne bih da se hvalim, ali zvanične ocene su bile odlične - uradio sam to majstorski, ne menjajući suštinu ičeg, no revitalizujući i konzervirajući postojeće. Uz u moleraju poznato, morao sam mnogo štošta i naučiti, ali bio sam mlad, željan znanja i dokazivanja pa sam mnogo učio, radio i na kraju zaslužio pohvale Zavoda za kulturu Vojvodine koji mi je poverio projekat, nadzirao realizaciju i dao pozitivnu ocenu - s ponosom je isticao Drinić.

Piše: Dragan PEJIĆ


Jedinstvo (BK) 1 : 1 Borac
BAK 3 : 1 Crvena zvezda
Rusanda : Sloboda
Vojvodina 1928 : Begej
Polet : Radnički (K)
Mladost : OFK Proleter
Kozara 2 : 3 Jedinstvo (V)
ŽAK : Budućnost
Tabela
Poz Tim Utak Pob Ner Por Bod
1 Vojvodina 1928 24 19 2 3 59
2 Mladost 24 16 5 3 53
3 Jedinstvo (V) 24 13 5 6 44
4 Budućnost 24 13 4 7 43
5 Begej 24 12 4 8 40
6 Kozara 24 11 6 7 39
7 Sloboda 24 9 6 9 33
8 Polet 24 9 6 9 33
9 Borac 24 9 4 11 31
10 Rusanda 24 8 6 10 30
11 Crvena zvezda 24 7 7 10 28
12 OFK Proleter 24 7 5 12 26
13 Jedinstvo (BK) 24 6 6 12 24
14 BAK 24 5 5 14 20
15 Radnički (K) 24 4 6 14 18
16 ŽAK 24 5 1 18 16